U ovom postu želim s tobom razgovarati o temi o kojoj svakodevno promišljam, ali je nikada nisam ovako otvoreno elaborirala: pogreške u roditeljstvu. Priznajem, pogriješila sam mnogo puta. Toliko da sam putem naučila kako prihvatiti pogrešku bez da se obeshrabrim, tako da oprostim sebi te gledam pozitivno na greške u roditeljstvu.
Priznati svoje slabosti
Priznati svoje slabosti dio je putovanja. Daniel Siegel to najbolje kaže: “Kada roditelji ne preuzmu odgovornost za svoj nedovršeni posao, propuštaju priliku ne samo da postanu bolji roditelji, već i da nastave vlastiti razvoj.”
Otkako sam postala majka naučila sam nešto što mi je iznimno pomoglo kao osobi:
1 – moja je snaga ograničena: ograničena na nesane noći, na unutarnje strpljenje, na krize djece. Poznavanje vlastitih granica uči nas da imamo više empatije i razumijevanja za pogreške drugih. Ako sam pogriješila, a imam visoko mišljenje o svom pojmu “nepogrešivosti” i drugima je “dopušteno” griješiti.
2 – pogreška je dio procesa: proces sazrijevanja roditelja u biti je proces sazrijevanja osobe. Ne ljutim se zato što sam loš roditelj, ljutim se zato što mi je moj unutarnji spremnik pun emocija, iskustava, fizioloških osjećaja, radnji i reakcija koje sam do tada prošla u životu.
Drugim rječima, ako se naljutim jer je mi moje dijete isplazilo jezik ili se smije kad ga grdim, nije Carla roditelj ta koja se ljuti, već Carla osoba. Carla i sve njene nakupljene emocije i sjećanja iz prošlosti kad joj se netko rugao zbog njenog izgleda, kad joj je prijateljica lagala, kad joj roditelji nisu vjerovali, …
Kad nas djeca uznemire svojim ponašanjem, naši odgovori nisu naši iz onog trenutka, to su odgovori koje smo već pohranili u našem duhovno-emocionalnom i osobnom “spremniku”. To znači da ako želimo promijeniti način na koji smo roditelji, prvo moram promijeniti način na koji jesmo kao osobe. Osobni rast nas kao roditelja ima malo veze s roditeljstvom, a mnogo s osobom.
Ne možemo dati nešto što već nemamo u sebi – Maria Montessori
Možemo dati djeci samo ono što već imamo u sebi. Za roditeljstvo nema gotovog priručnika, svaki roditelj suočava se na putovanju sa svojim osobnim “spremnikom”, stečenim obrazovanjem, razinom osobnog spokoja (zato je važno da – pogotovo kad dobiješ djecu – nastaviš njegovati svoj unutarnji život) i sposobnošću upravljanja sobom. Iz tog razloga ti ćeš na svom putovanju naići na drugačije prepreke od mojih. Ipak, postoje neke univerzalnosti koje čine naše putovanje lakšim.
Brinem li o sebi?
Htjeli ili ne htjeli, ako se ne brineš o sebi (o svom duhovnom, osobnom, fizičkom i emocionalnom aspektu) ne možeš brinuti ni o kome drugome, pa ni o svojoj djeci. Prvo, jer ne možemo pokazati svojoj djeci kako da se brinu o sebi ako sami ne brinemo o sebi; drugo, ako želimo naučiti ostati mirni tijekom kriza naše djece, moramo prije svega naučiti brinuti o sebi.
Ako misliš “ne mogu ništa promijeniti”, razmisli ponovno: uvijek možeš nešto promijeniti. Odvoji pola sata ili 15 minuta za molitvu, čitanje knjige, izlazak ili odmaranje na kauču. U teškim vremenima mijenja se količina vremena, ali prioriteti se nikada ne bi trebali mijenjati.
Zatim razmisli: prepoznaješ li kada će doći tvoja kriza? Moja zvona za uzbunu su kad mi počne smetati privremena neurednost u kući, previše odjeće u praoni; kada počnem loše reagirati na dječje svađe i kada me muž počinje iznenada “živcirati”.
Kad je čaša puna najbanalnija situacija dovoljna je da se ona prelije i da eksplodiramo. U tom trenutku nemamo kontrolu nad svojim mozgom i uobičajeno radimo i govorimo stvari za kojima ćemo kasnije žaliti.
Kako se osjećam?
Jedina osoba koju mogu kontrolirati u krizi svoje djece sam ja. Jedine emocije koje mogu kontrolirati u krizi svoje djece su moje. Pročitaj više puta ove rečenice (možeš ih sama ispisati ili postaviti na vidjivo mjesto). Kad osjećam da će moja djeca imati krizu, prvo procijenim: jesam li opuštena? Jesam li pod stresom? Jesam li umorna? Jesam li sinoć spavala? Koliko noći nisam spavala? Je li moja šalica napola puna ili napola prazna?
Za mene je pravi izazov kontrolirati negativne emocije, posebice ljutnju. Neki dan mi je naš treći sin rekao “hvala ti što si tako smirena”. Pomislila sam “pa nije uvijek baš tako”, ali mi je bilo drago što on ne vidi moje unutarnje oluje tijekom njihovih svađa ili kriza.
Zašto tako reagiram?
Situacija: moja djeca ne žele posložiti svoju odjeću. Zvala sam ih već nekoliko puta i sad sam već ljuta. Osjećam se nemoćno, razočarano i ismijano.
Pitam se tada: zašto se osjećam ismijano? U kojim situacijama u prošlosti sam se tako osjećala? Biti ismijan spada u sferu straha. Čega se bojim? Zašto se osjećam razočarano? U kojim situacijama u prošlosti sam se tako osjećala? Biti razočarana spada u sferu napuštenosti. Zašto se ne volim osjećati odbačeno i napušteno? Zašto se osjećam nemoćno? U kojim situacija u prošlosti sam se tako osjećala? Biti nemoćan pripada sferi tuge. Zašto me čini tužnim ako me moja djeca ne poslušaju?
Ova pitanja ti možda neće pomoći rješiti nesloženu odjeću, ali će ti sigurno pomoći naučiti gledati svoje osjećaje kao vanjski promatrač i analitičar.
Koji je razlog ovog ponašanja?
Neugodno/nepoželjno/pogrešno ponašanje naše djece uvijek je vapaj za pomoć.
Kad umjesto onog “on te izaziva”, “moraš mu pokazati tko je gazda”, “to je samo ispad bijesa”, počneš razmišljati “što mi moje dijete želi reći?” i “u čemu me sada traži pomoć” počinjemo gledati stvari njegovim očima i imati više razumijevanja, a razumijevanje je prvo gašenje vatre.
Tehnike smirivanja: disanje, time-out i igra pet osjetila
Sjećaš se koliko je važno disanje tijekom poroda kako bi se smanjila bol zbog kontrakcija? Kada smo nervozni počinjemo ubrzano disati. To vrijedi za djecu i odrasle. Kad sam u krizi često počinjem disati naglas: udahnem glasno, a izdahnem još glasnije.
Kad shvatim da je situacija stvarno izmakla kontroli, pokušavam uzeti time-out: “Oprosti, ali trenutno sam ljuta, ne mogu se kontrolirati i moram biti daleko. Idem se smiriti u svoju sobu. Vraćam se uskoro.” Ponekad, pogotovo ako su djeca mala, nećeš moći ostati dugo sama. Ali čak i jedna minuta može biti dovoljna da se vratimo u normalu.
“Igru pet osjetila” naučila sam na jednom tečaju roditeljstva. Kada se osjećam bespomoćno i isprovocirano, legnem ili sjednem pored njih, raširim ruke u zagrljaj i tada razmišljam o:
5 stvari koje mogu pogledati (lampa, tepih, knjiga, radio i stol)
4 stvari koje mogu dodirnuti (pamuk na majici, tkaninu na fotelji, dječja kosa, tkanina jastučnice)
3 zvuka koje čujem (zavijanje djeteta, auta u pozadini, druge djece koja pričaju)
2 stvari koje njušim (kavu, miris kuhinje)
1 osjet u ustima
Ova vježba pomaže mi da ostanem prisebna u kontaktu sa svojim racionalnijim dijelom mozga. Ne pomaže uvijek, ali uvijek vrijedi pokušaja.
Moć zagrljaja
Nemoj misliti da mi je svejedno kada se naša djeca svađaju ili imaju neugodna i nepoželjna ponašanja. U sebi “kuham” kao što su “kuhali” i naši roditelji. Ali ne opterećujem se što “kuham”. Nekad doslovno protivno mojim osjećajima i željama (jer želja je da ih u tom trenutku kaznim) ja im kažem: “želiš li zagrljaj?”.
Često nam ta rečenica bude kao okidač: stanu, pogledaju me nekad čudno, promisle i kažu “da, želim”. Djeca imaju vrlo jak osjećaj pripadnosti: kada osjete da taj osjećaj pripadnosti nedostaje – jer sam jako ljuta na njih – jedva dočekaju vratiti te zagrljajem.
Ukroti svog lava
Kad sam ljuta osjećam se kao lav koji reže. Nije baš fora biti divlja životinja. Radije bih bila lavica kao kraljica savane. Zato kad se trebam smiriti razmišljam kako krotim tog svog lava. Znam da može zvučati smješno, ali pomisao da sam lav koji je kralj, a ne ričući lav pomaže mi da smirim taj svoj “životinjski” modus operandi.
A kad izgubim živce?
Kad izgubim živce, izgubim živce. I ja sam čovjek. Djeca će plakati. Svi ćemo biti ljuti. Nitko neće biti sretan. Nitko ništa neće naučiti. Reći ćemo i činiti stvari za kojima ćemo uvijek žaliti. Ali oluja uvijek prođe. I kad se smirenost vrati, prvo sebi oprostim. Drugo, priznajem grešku, a onda tražim oproštenje od djece. Treće, razgovaram s njima, igram se s njima i vraćam naš odnos u normalno stajnje. Četvrto, ponovno analiziram situaciju i znakove upozorenja.
Prolazim kroz svoju grešku kao da je ta kriza kadar iz filma, a ja snimatelj. Vrtim film unatrag te zamišljam sebe kako dobro reagiram na kriznu situaciju. Ponavljam je mentalno nekoliko puta dovoljno da mi se ureže u pamćenje. Ovo mi puno pomaže u novim roditeljskim situacijama kao što su predadolescencija i adolescencija.
I onda opet oproštam sebi jer, htjela ja to ili ne, ožiljci ostaju.
