Danas ću s tobom podijeliti jedan malo “pikantniji” i provokativniji post za koji se nadam da će ostaviti traga i posijati sjeme. Kao i uvijek, imaj na umu da na Zapiju razmišljamo izvan okvira te potičemo razgovore i o neugodnim, ali potrebnim temama.
Tehnologija i djetinjstvo
Kada sam prije nekoliko godina slušala predavanje dr. Shefali, u kojem je govorila kako joj je žao što je kćeri dala mobitel s 12 godina, mislila sam da pretjeruje. Taman su u to vrijeme naše cure dobile svoj prvi pametni telefon (sa 12 i 13 godina) na kojem su imale 30 minuta korištenja dnevno. Danas znam da je dr. Shefali bila u pravu.
I to ne zbog razloga na koje se najčešće pomisli: nije bilo posebnih virtualnih negativnih iskustava niti zlostavljanja, Bogu hvala. No u jednom smo pogriješili – stavili smo im na teret nešto za što djeca nisu razvojno spremna: teret virtualnog svijeta.
Kad djetetu daš mobitel u ruke, bilo u prvom, drugom ili šestom razredu (kao mi), nisi mu dao samo uređaj za praćenje njegovih koraka ili mogućnost da te “nazove kad zatreba” – stavio si mu na leđa virtualni svijet za koji njegov mozak nije spreman, koji nema kapaciteta procesuirati i koji zauvijek mijenja njegovo djetinjstvo.
Jonathan Haidt kaže:
“Čak i kada pripadnici generacije Z nisu na svojim uređajima i čini se da rade nešto u stvarnom svijetu, poput sjedenja na predavanju, obroka ili razgovora s vama, značajan dio njihove pažnje usmjeren je na praćenje ili brigu (anksioznost) o događajima u društvenom metaverzumu. Kao što je profesorica s MIT-a Sherry Turkle napisala 2015. godine o životu sa pametnim telefonima: ‘Zauvijek smo negdje drugdje.’ Ovo je duboka transformacija ljudske svijesti i odnosa.”
Od pretjerane zaštite do potpune nezaštićenosti
Ne trebaju ti kompleksna sociološka i psihološka istraživanja da vidiš kako se nešto ozbiljno događa pred našim očima. Klinci na mobitelima su sve više otuđeni, depresivni, emotivno nezreli, izloženi prekomjernim stimulansima i informacijama, a imaju premalo realnih iskustava.
Dovoljno je da prošetaš hodnikom neke prosječne hrvatske srednje škole i vidiš kako oko 90 % učenika tijekom petominutnog odmora sjedi na mobitelima, kako klinci na igralištu igraju videoigre ili kako većina učenika na autobusnim stanicama ne diže pogled s ekrana.
Svaka generacija nosi svoje breme. Devedesetih godina to je bio Domovinski rat, koji je mnogima oduzeo djetinjstvo. Danas je to pametni telefon i virtualni svijet.
Jonathan Haidt upozorava na dvije ključne pogreške koje su oblikovale anksioznu generaciju:
Pretjerana zaštita djece u stvarnom svijetu. Ograničili smo im prilike za samostalno istraživanje i učenje kroz iskustvo, unatoč činjenici da su objektivni rizici poput kriminala i nasilja u stalnom padu još od 1990-ih. Postali smo skloniji preuveličavanju opasnosti, čime smo djecu lišili prilika za razvoj otpornosti i samopouzdanja.
Koliko često tvoja djeca sama idu u trgovinu, na trening ili obaviti neku drugu obavezu? Koliko često vidiš djecu koja se penju po stablima, kopaju po vrtu, prljaju se u vodi?
Potpuna nezaštićenost na internetu. Dok smo ih u fizičkom svijetu previše štitili, na internetu smo ih ostavili prepuštene same sebi. Umjesto jasnih smjernica i sigurnosnih mjera, dopustili smo im da lutaju virtualnim “Divljim zapadom”, izloženima cyberbullyingu, štetnim društvenim usporedbama i toksičnim sadržajima.
I ne – Family Link, Qustodio i druge aplikacije nisu dugoročno rješenje, jer i tvoji i moji klinci znaju kako zaobići zaštitu ili je barem privremeno ukloniti. Rješenje leži u vraćanju slobode djeci u stvarnosti i postavljanju jasnih granica u online prostoru.
“Ali mama, svi imaju mobitel!”
Moja generacija roditelja – mi milenijalci – dobili smo pametne telefone tijekom fakulteta, kada je naš mozak (prefrontalni korteks, koji je zadužen za usklađivanje misli, djelovanja i volje) već bio dovoljno razvijen.
A ipak, mučimo se. Postavljamo si ograničenja na aplikacije da bismo ih prekršili, gasimo društvene mreže da bismo ih opet preuzeli.
Ne znam vrijedi li to i za tebe, ali ja muku mučim da:
ugasim WhatsApp dok radim i barem dva sata prije spavanja,
ne palim mobitel sat vremena nakon buđenja,
ne koristim Instagram duže od jednog sata dnevno,
ponekad pustim mobitel, čak i kad imam hitne poslovne obaveze.
Ako se i ti tako boriš, zašto misliš da će tvojoj djeci biti lakše? Ako se ti boriš, zašto bismo taj preuranjeni teret morali staviti na leđa naše djece? Je li mobitel zaista vrijedan toga?
Dva jednostavna pravila
Postoje dva pravila na koja nam ukazuju istraživanja i zdrav razum:
Pravilo br. 1 – Daj svom djetetu mobitel što kasnije.
Pravilo br. 2 – Nemoj mu dati pametni telefon prije srednje škole.
Znam, zvuči teško i suludo. Znam, okolina govori drugačije. Ali, ispravno je. I to je dovoljno.
Konkretnije, pokušaj normalizirati ove granice u svojoj okolini, obitelji, školi i među prijateljima:
Nema pametnih telefona prije srednje škole.
Roditelji bi trebali odgoditi ulazak djece u 24-satni pristup internetu, dajući im samo osnovne telefone (telefone s ograničenim aplikacijama i bez internetskog preglednika) prije prvog razreda srednje škole (otprilike 14. godine).
Bez društvenih mreža prije 16. godine.
Pustite djecu da prođu kroz najosjetljivije razdoblje razvoja mozga prije nego što ih povežete s nizom društvenih usporedbi i algoritamski odabranih utjecajnih osoba.
Škole bez telefona
U svim školama, od osnovne do srednje, učenici bi trebali pohraniti svoje telefone, pametne satove i sve druge osobne uređaje koji mogu slati ili primati poruke u telefonske ormariće ili zaključane torbice tijekom školskog dana. To je jedini način da usmjere pažnju jedno na drugo i na učitelje.
Daleko više igre bez nadzora i dječje samostalnosti.
Ograničavanje korištenja mobitela na aktivne sate u danu.
Ponovno učenje tišine kada smo sami i istinske prisutnosti kada smo u društvu.
Što umjesto pametnih telefona?
Kako bi htjela koristiti svoj mobitel? Kako bi htjela da tvoja djeca koriste mobitele? Što duboko u sebi osjećaš da je ispravno? Razgovaraj sa svojom djecom o tome kada misle da bi trebali “dobiti mobitel”. Razgovaraj s njihovom učiteljicom o vašim odlukama.
Ako se bojiš za sigurnost svoje djece (vjeruj mi, virtualni svijet je puno nesigurniji od stvarnog!), umjesto pametnog telefona ponudi im legendarnu Nokiju 3210 (još uvijek je u prodaji!) ili dječji pametni sat bez igrica koji im omogućava lako komuniciranje bez opasnosti virtualnog svijeta.
Ako je tvoje dijete u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole, a sva ostala djeca već imaju pametni telefon i ono inzistira da ga dobije, pitaj ga: “Zašto želiš mobitel?”
Ako je njegov odgovor: “Jer to svi imaju”, možeš mu ponuditi Nokiju 3210. Ako pak želi pametni telefon s aplikacijama i videoigrama, objasni mu koliko je to štetno za njegov mozak i kako i kod odraslih (nas roditelja) stvara ovisnost. Ako želi ostati u kontaktu s prijateljima iz Viber grupe, možeš mu ponuditi da koristi tvoj Viber preko kojeg se može dopisivati.
Ako tvoje dijete želi mobitel jer želi više slobode, promislite zajedno na koji način možete povećati njegovu samostalnost i slobodu u svakodnevnom životu. Umjesto mobitela ponudi mu više samostalnosti i slobode u nekom drugom području.
Jedan odgovor
Odličan tekst! Hvalaa. 😇