Mali dječak – priča autorice Helen E. Buckley od koje će ti stati dah.
Jednom je mali dječak otišao u školu.
Jednog jutra, nakon što je neko vrijeme boravio u školi, učiteljica mu je rekla: “Danas ćemo napraviti sliku.”
“Dobro!” pomisli dječačić.
Volio je slikati.
Mogao je nacrtati svakakve slike: lavove i tigrove, kokoši i krave, vlakove i brodove – sve je mogao. Tada je izvadio svoju kutiju s bojicama i počeo crtati.
Ali učiteljica je rekla: “Čekaj! Nije vrijeme za početak!”
I tako je čekao dok svi nisu bili spremni.
“Sada,” rekla je učiteljica, “nacrtat ćemo cvijeće.”
“Dobro!” pomislio je dječak, volio je crtati cvijeće, pa je počeo crtati prekrasne cvjetove ružičastim, narančastim i plavim bojicama.
Ali učiteljica je rekla: “Čekaj! Ja ću vam pokazati kako.”
I nacrtala je crveni cvijet sa zelenom stabljikom.
“Eto,” rekla je učiteljica, “sada možete početi.”
Dječak je pogledao učiteljicu. Zatim je pogledao svoj cvijet. Više mu se sviđao njegov cvijet nego učiteljičin, ali nije ništa rekao. Samo je okrenuo svoj papir i nacrtao cvijet poput učiteljičinog. Bio je crven sa zelenom stabljikom.
Jednog drugog dana, dok je dječak otvarao vanjska vrata, učiteljica je rekla: “Danas ćemo nešto napraviti od gline.”
“Dobro!” pomisli dječačić. Zmije i snjegovići, slonovi i miševi, auti i kamioni – sve je mogao, pa je počeo vući i oblikovati svoju glinenu kuglu.
Ali učiteljica je rekla: “Čekaj! Nije vrijeme za početak!”
I tako je čekao dok svi nisu izgledali spremni.
“Sada,” rekla je učiteljica, “napravit ćemo posuđe za jelo.”
Dječak je volio oblikovati posuđe, pa je počeo izrađivati tanjure raznih oblika i veličina.
Ali učiteljica je rekla: “Čekaj! Ja ću ti pokazati kako.”
I svima je pokazala kako se pravi duboki tanjur.
“Eto,” rekla je učiteljica, “sada možete početi.”
Dječak je pogledao u učiteljičin tanjur, a zatim u svoj. Više mu se sviđalo njegovo posuđe nego učiteljičino, ali nije ništa rekao. Ponovno je umijesio svoju glinu u veliku loptu i napravio tanjur poput učiteljičinog. Bila je to duboka posuda.
Ubrzo je dječak naučio čekati, gledati i raditi stvari poput učiteljice.
I vrlo brzo više nije stvarao stvari po svome.
Onda se dogodilo da se mali dječak sa svojom obitelji preselio u drugi grad i morao je krenuti u drugu školu.
Prvog dana, nova učiteljica rekla je: “Danas ćemo slikati.”
“Dobro!” pomislio je dječak i čekao je da mu učiteljica kaže što da radi.
Ali učiteljica nije ništa rekla, samo je hodala po sobi.
Kad je došla do malog dječaka, pitala je: “Zar ne želiš napraviti sliku?”
“Da,” rekao je dječak. “Što ćemo slikati?”
“Ne znam dok ne naslikaš,” rekla je učiteljica.
“Kako da to napravim?” upita dječačić.
“Bilo kako, što god želiš,” rekla je učiteljica.
“Bilo kojom bojom?” upita dječačić.
“Bilo kojom bojom,” odgovori učiteljica. “Kad bi svi napravili istu sliku i koristili iste boje, kako bih ja znala tko je što napravio?”
“Ne znam,” rekao je dječak.
I počeo je crtati crveni cvijet sa zelenom stabljikom.
Kakve misli su ti se javile nakon čitanja ove priče? Vidiš li sebe u malom dječaku? Vidiš li svoju djecu? Što možeš učiniti kako bi “mali dječak” u tvojoj obitelji ostao kreativan? Piši mi u komentarima!
Jedan odgovor
Jako tužna priča i nadam se da više nitko ne koristi takav način rada u svom poslu!