Tradicionalni školski sustav dugo se oslanjao na brojčane ocjene kako bi mjerio školski uspjeh učenika. Međutim, sve je prisutnije pitanje je li ova metoda doista učinkovita u promicanju istinskog i trajnog učenja.
Ne brojčanim ocjenama
Kad naša Paola (3) radi u neku aktivnost u obiteljskom okruženju – u našem Montessori Homeschooling – ne dobiva ocjene. Ipak, ona uči i istražuje jer to želi, jer ima unutarnji poriv te njeno zadovoljstvo proizlazi iz rada kojeg voli.
Kada pak naša druga djeca dolaze iz škole nikada s entuzijazmom ne govore kako su nešto novo naučili, već prvo što kažu je koje su ocjene dobili.
Zašto je ovo krivo i zašto bismo trebali ozbiljno razmisliti o ukidanju brojčanih ocjena?
Tvoje dijete nije broj
Brojčane ocjene, ili “sumativno ocjenjivanje”, obično se koriste za mjerenje koliko je učenik naučio unutar određenog razdoblja: na kraju modula, na međuispitu ili na kraju školske godine. Međutim, ova vrsta ocjenjivanja ne samo da rangira učenike na temelju skale (petaše, četvrtaše, itd.), već ih često stavlja u međusobnu konkurenciju. Ovakav pristup zanemaruje individualnu dimenziju učenja, svodeći učenika na puko pitanje brojeva.
Jedan od glavnih problema s brojčanim ocjenama je taj što one ne uspijevaju pružiti jasan i potpun uvid u sposobnosti učenika. Brojčana ocjena ne objašnjava što je učenik razumio ili gdje mu je potrebno dodatno poboljšanje.
Neki dan me Larissa pitala da je ispitujem Prirodu i društvo i rekla mi je – “ovo ne moram znati, samo ovo i ovo kako je rekla učiteljica”. Dakle, ona ne uči jer to želi ili jer je nešto zanima već zato što je učiteljica rekla da uči ovu (a ne onu) stranicu.
Jedan od posljedica brojčanih ocjena je to što se učenici usredotočuju isključivo na rezultat, umjesto na pravo učenje i razumijevanje. Zar nije, naime, jedna od najčešćih pitanja učenika prema učitelju “Što će biti na ispitu?” ili “hoće ili ovo biti u kontrolnom?”.
Ukinuti brojčane ocjene
Naš Gabriel se neki dan vratio doma sretan jer je dobio pet iz plakata (iz Prirode i društva), mrvicu manje zadovoljan jer mu je falilo pola boda do 5 iz prezentacije istog. On nije bio zadovoljan sam sa sobom, fasciniran onime što je naučio, znatiželjan da zna više – njegova glavna preokupacija bila je “koju sam ocjenu dobio ja, a koju drugi?”.
Ocjene usmjeravaju dijete na rezultat i to ne osobnog rada, već ocjenjivanja te najčešće cilj postaje zadovoljavanje učiteljevih kriterija kako bi dobili što veću ocjenu. Vrlo ćeš tako često čuti od učenika kako govore “ovaj učitelj voli kad mu govoriš ovo i ono”, “ovaj učitelj želi da učiš na ovaj način”, itd. U tradicionalnom školskom sustavu učenici ne samo da trče za peticama umjesto za znanjem, već se nauče da je cilj udovoljiti učitelja, a ne sebe ili svoje interese. Ovakav pristup stvara ljude koji više ne rade za sebe već za treću osobu koju moraju udovoljiti da bi im ona dala što veću ocjenu.
Formativno ili opisno ocjenjivanje: pristup usmjeren na učenje
Za razliku od sumativnog ocjenjivanja, formativno ocjenjivanje, koje zagovara i Montessori metoda, stavlja naglasak na kontinuirani proces promatranja i davanja povratnih informacija. Umjesto da se fokusiramo na to da učenik zadovolji učiteljeve kriterije za peticu, kroz opisne ocjene učitelj promatra, procjenjuje napredak te pruža upute o tome što je naučeno i na čemu je potrebno dodatno raditi. Tako, učitelj nije sudac koji dodjeljuje bodove, već pažljivi promatrač koji pomaže učeniku da razmisli o svom učenju.
Maria Montessori naglašavala je da “naš cilj ne bi trebao biti prisiliti dijete da uči, već uvijek održavati živim to svjetlo koje nazivamo inteligencijom”. Kada dijete kontinuirano dobiva povratne informacije o svom učenju uči se 1. preuzimati aktivnu ulogu na vlastitom obrazovnom putu, 2. ispravljati vlastite pogreške, 3. prihvaćati pogreške i učiti iz njih. Zar nije ovo posljednje jedna od najvažnijih lekcija koje smo u životu naučili?
Zašto ukinuti brojčane ocjene
Negativne posljedice neuspjeha
Jedan od najvećih nedostataka sustava brojčanih ocjena je rigidnost. Neuspjeh na ispitu utječe ne samo na školski uspjeh učenika, već i na njegovo psihološko blagostanje. Ocjena često postaje svojevrsna etiketa koja definira učenika ne na temelju njegovih potencijala ili sposobnosti, već na temelju broja koji ne odražava njegovu složenost. Činjenica je da o učenicima koji prolaze s pet se misli jedno, dok o onima koji prolaze s tri se misli drugačije. Među učiteljima imaju percepciju veće vrijednosti djeca koja prolaze s pet nego ona koja “prolaze”, primjerice, s dobrim uspjehom. Ne samo to: učenici koji prolaze s dobrim uspjehom automatski ne mogu imati etiketu “uzornog vladanja” već su spušteni rang niže “dobro vladanje”.
Zar nisu ovo metode koje pripadaju nekom drugom vremenu?
U formativnom sustavu, s druge strane, kad djeca dobiju opisnu ocjenu oni nisu loši ili dobri učenici – oni su opisani učenici! Cilj postaje kontinuirano učenje, a ne konačna ocjena!
Ukinuti brojčane ocjene
Novi obrazovni model
Bodovno ocjenjivanje kakvo poznajemo u školstvu ne koristi se ni u jednom drugom društvenom uređenju. U vremenu kada cijenimo personalizirano učenje te emocionalnu dobrobit učenika, ključno je preispitati tradicionalni sustav ocjenjivanja. Montessori metoda (ali i mnoge alternativne pedagogije) nudi nam model koji nadilazi brojčano ocjenjivanje i promiče učenje temeljeno na autonomiji, samokorekciji i stalnim povratnim informacijama. To je sustav koji prepoznaje važnost individualnosti i koji ima za cilj potaknuti radoznalost i inteligenciju, umjesto da ih guši s tjeskobom zbog ocjena.
Uklanjanje brojčanih ocjena ne znači snižavanje očekivanja ili smanjenje kvalitete podučavanja. Naprotiv, to znači prebacivanje fokusa s rezultata na proces, dajući učenicima alate da postanu pravi protagonisti svog učenja. To je promjena koja zahtijeva hrabrost, ali koja bi mogla revolucionirati način na koji razumijemo obrazovanje i pripremiti naše učenike da postanu svjesniji i motiviraniji odrasli.
Na kraju, pitanje nije samo “zašto bismo trebali ukinuti brojčane ocjene?”, već “zašto ih još uvijek koristimo?”.
