Tema koja nas roditelje barem ponekad brine je samostalna igra.
Svi mi, kao roditelji, želimo djecu koja se znaju samostalno igrati – i to ne samo zato da uhvatimo tih pet minuta mira, nego i zato što često (i pogrešno) vjerujemo da samostalna igra znači da smo “dobro odgojili” dijete koje zna samo istraživati, učiti i “zabaviti se”.
Pritom zaboravljamo da je samostalna igra proces koji se uči – i da postoje alati koji nam na tom putu mogu stvarno pomoći.
U nastavku dijelim s tobom osnove samostalne igre koje su nam potrebne da bismo je zaista ostvarili u svojoj obitelji.
Razgovarat ćemo o:
- ovisnosti koja dolazi prije neovisnosti
- neprekinutoj koncentraciji
- toleranciji na frustraciju i dosadu
- pripremljenoj okolini kao našem savezniku
Ovisnost prije neovisnosti
Promicanje samostalnosti u igri proces je koji od nas traži strpljenje i dosljednost. Znam, nije jednostavno 🙂
Suprotno onome što bismo na prvu pomislili, znaj ovo: da bi tvoje dijete bilo samostalno u igri, mora proći kroz fazu nesamostalnosti. Kada djeca razviju zdravu privrženost prema roditeljima i kada tijekom dana dobiju dovoljno „nas“, tada se polako počinju osjećati ugodno i u vlastitom društvu – i tada počinje samostalna igra.
Što ih više “odgurujemo” od sebe prije negoli su spremni, tim će više tražiti našu prisutnost.
Ispričat ću ti anegdotu iz našeg života s najmlađim kćerima, koje ne idu u jaslice ni vrtić. Dok su druga djeca u školi (osim srednjoškolke koja je u homeschoolingu), tijekom jutra znam da moram odraditi barem sat vremena na Zapiju. Da bih pronašla vrijeme za sebe i da bi one ušle u samostalnu igru, moram prvo ispuniti nekoliko uvjeta: da smo doručkovale zajedno, da smo se pomazile i da smo imale barem 10–15 minuta kvalitetnog vremena zajedno. To ne znači sate provedene u igri, već istinski posvećeno vrijeme.
Kada dijete traži tvoju prisutnost tijekom igre, ono ti zapravo govori: „Trebam te. Još uvijek ne mogu sam/a.” Ne zato da „troši“ tvoje vrijeme, nego jer to je njegov način da komunicira i potvrdi sigurnost. Neovisnost se uvijek gradi na ovisnosti.
Ako te dijete zove na igru, ponekad (vjeruj mi!) dovoljno je samo ustati i posvetiti im 10–15 minuta prave, kvalitetne igre kako bi se samostalna igra pokrenula. Tih desetak minuta mira i povezanosti često učini više nego deset puta rečenica: „Samo što nisam, evo me sad ću.”
Ključno je i jasno komunicirati pravila: „Mogu se igrati s tobom 15 minuta, a onda se vraćam poslu i ti nastavljaš sam, može? Ok, stavljam timer.”
Važnost neprekidanja igre
Mi roditelji često smo sami sebi kontradiktorni: koliko puta si se pitao ili pitala zašto me djeca stalno prekidaju, dok istodobno ne primjećujemo koliko puta mi prekidamo njihov rad?
Ne prekidati ciklus rada jedan je od temeljnih postulata Montessori pedagogije. Upravo to pomaže u izgradnji djetetovog unutarnjeg svijeta, motivacije i znatiželje. Kada uđeš u Montessori vrtić, primijetit ćeš nesvakidašnju tišinu ispunjenu dječjim pokretima i nevjerojatnom koncentracijom.
Znam da je to ponekad teško – osobito u velikim obiteljima ili kad su djeca male dobne razlike – ali isplati se. To već godinama ponavljamo našoj djeci, skoro kao mantru. Kad, primjerice, vide Paolu kako radi neku Montessori aktivnost, jedno drugome kažu: “Paola radi, nećemo je smetati.”
Ako je ipak potrebno nekoga prekinuti, djeca (ili ja) stave ruku na rame kao tihi signal. Prekid rada na Montessori način pomaže našoj bučnoj osmeročlanoj obitelji da zadrži mir, ne prekida jedni druge i čuva – koliko god možemo – taj dragocjeni tok koncentracije kod djeteta. Ne uspijeva nam uvijek – ali djeca znaju da nam je to cilj.
Ne postavljaj suvišna pitanja
Zamisli situaciju: tvoje dijete odlazi u sobu, uzima bojice i papir, sjeda za mali stol i počinje crtati. Ubrzo netko dolazi i počne ga zapitkivati: “Što to radiš? Što crtaš? A što je ovo? Zašto nisi uzeo one druge bojice?” – i još deset sličnih, potpuno suvišnih pitanja.
Dijete čiji se rad neprestano prekida s vremenom sve teže ulazi u koncentriranu igru – i sve kraće u njoj ostaje.
Zato, kada tvoje dijete uzima novi materijal ili započinje igru, pokušaj se držati ovih zlatnih pravila:
– interveniraj samo ako je dijete u stvarnoj opasnosti od ozljede
– odgovaraj samo na pitanja koja ti postavi
– ne izgovaraj nepotrebne riječi
– i ako znaš da ćeš morati prekinuti njegovu igru – najavi to na vrijeme.
Ne ispravljaj djetetovu igru
Ovo se pokazalo kao roditeljska najteža borba. Znaš li zašto? Zato što nas je školski sustav (iz kojeg smo izašli nakon desetljeća i desetljeća) naučio da je greška najgora stvar.
A znaš li što kažu Maria Montessori, Sir Ken Robinson i mnogi drugi? Greške su glavni alat prema znanju!
Odupri se iskušenju da ispravljaš – ne kritiziraj igru i ne objašnjavaj zašto bi se nešto trebalo koristiti drugačije – osim ako te dijete baš ne pita. (Zamisli samo koliko je naporna ona osoba koja ti stalno pametuje i ne prestaje te ispravljati.)
Kako ispraviti na Montessori način – a da sačuvaš djetetovo samopouzdanje i unutarnju motivaciju – naučit ćeš u tečaju Zapi za malene i Montessori roditeljstvo.
Vježbanje frustracije
Zamisli ovu situaciju: tvoje dijete pokušava složiti toranj od drvenih kockica i svaki put mu se uruši. Vjerojatno će tada – frustrirano stalnim padovima – doći do tebe i tražiti pomoć. U tom trenutku važno je:
a) da nismo frustrirani njegovom frustracijom,
b) da ne odgovaramo kritikom, i
c) da pomažemo u najmanjoj mogućoj mjeri – tako što nudimo rješenja u obliku pitanja ili potpitanja i dajemo djetetu prostor da samo nauči iz svoje greške.
Na primjer: “Vidim da toranj stalno pada” (opis).
“Što misliš da mu nedostaje?” (za starije dijete) ili “Hoćeš sad staviti veću ili manju kocku?” (za mlađe dijete).
Na taj način ne nudimo gotova rješenja, već oblikujemo razmišljanje – opisujem situaciju, pa pozivam dijete da istraži varijante. Nisam ja rješenje!
Kada dijete jednom usvoji te vještine rješavanja problema, prestat će „gnjaviti“ roditelja svojom frustracijom, jer neće više tražiti vanjsko ispravljanje. Naučit će kako nositi svoj problem i tražiti rješenja unutar sebe (više o ovome ovdje i ovdje na Zapi platformi).
Pripremljena okolina
Ako tvoje dijete ima previše igračaka, ako su razbacane po cijeloj sobi ili spremljene tako da su mu nedostupne, često će doživjeti frustraciju – i prije nego što uopće krene s igrom. Jer neće znati gdje se što nalazi, niti će znati kako to kasnije pospremiti.
Djeca u Montessori okruženju mogu dugo ostati u koncentriranoj aktivnosti jer je prostor u kojem borave ugodan, minimalistički, zanimljiv i – dostupan.
Na police stavi nekoliko pažljivo odabranih igračaka – recimo 5 do 6 – uredno posloženih i lako dostupnih. To može imati trenutačni učinak na pažnju i usredotočenost: 3–4 minute za dvogodišnjaka su već veliki uspjeh, a s vremenom ćeš primijetiti kako se usredotočenost produljuje – na 5, 10, pa i 15 minuta.
Ako želiš vidjeti konkretne primjere i saznati više o Montessori pripremljenoj okolini u tvome domu – preporučujem ti tečaj Montessoriziraj kuću.
Lažan umor i naša tolerancija na dosadu
Znaš onaj trenutak kad dijete luta po kući i ponavlja da mu je dosadno, da ne zna što bi radilo? Maria Montessori bi taj trenutak nazvala lažnim umorom – prolaznom fazom između dvije aktivnosti, koju dijete može premostiti samo ako mu damo vremena. Umjesto da odmah nudimo rješenja ili prekidamo njegov nemir, Montessori nas poziva da promatramo bez uplitanja, da ostanemo smireni i tihi, a pomoć ponudimo tek kad vidimo da je dijete spremno prihvatiti je.
U većini slučajeva, nakon ove faze kaosa dolazi razdoblje duboke koncentracije – ono u kojem dijete zaista odabire što mu treba i ulazi u igru s punim fokusom.Ovo, naravno, neće funkcionirati ako se u tim trenucima lažnog umora mi sami uzrujamo. Umjesto toga, odgovori djetetu s razumijevanjem („Razumijem te, i meni ponekad treba vremena da odlučim što ću raditi“) i s povjerenjem („Veselim se vidjeti što ćeš izabrati“).
Pokušaj zadržati smirene pokrete i tih ton glasa – jer tvoj mir pomaže i njegovom živčanom sustavu da se regulira.
Zato često kažem: tvoja smirenost je i njegova smirenost.
