Mnogima bolna, djeci često nesnosna, roditeljima naporna, a učiteljima ograničavajuća: škola i školski sustav.
Iznijet ću svoja vjerovanja i stavove koji će vjerojatno izazvati nelagodu i s kojima se možda nećeš složiti. Ponudit ću ti svoju perspektivu koja dolazi kao posljedica profesionalnog i osobnog iskustva: kao doktorice znanosti koja je počela svoj put u akademiji, a nastavila ga u srednjoj školi, kao mame šestero djece od kojih četiri školara (dvije u homeschoolingu u srednjoj školi), kao osobe koja je zaljubljena u znanje i učenje te kao kreativke koja razmišlja van okvira i ne boji se pogledati istini u oči.
Znam, dug je popis. Ali želim biti otvorena kada pričamo o ovako delikatnoj temi – školi.*
*moje kritike odnose se na većinu javnih škola i ne korespondiraju sa alternativnim školskim programima poput Montessori, Waldorf ili privatnim školama poput Harfa International School.
Vjerujem u obrazovanje, ne u školu.
Škola kakvu danas poznajemo produkt je vrlo nedavne povijesti. Masovni školski sustav postoji tek od polovice 19. stoljeća i rađa se zbog dva ključna faktora: 1. novonastale nacionalne države preuzimaju ulogu glavnog obrazovatelja te na sebe preuzimaju odgovornost da će iskorijeniti nepismenost kao i formirati nove građane; 2. industrijska revolucija traži veliki broj radnika koji će biti spremni preuzeti poslove u tvornicama kao i u administrativnim poslovima.
Nije slučajno da današnje učionice repliciraju izgledom prva tekstilna postrojenja.
Od prvih tekstilnih indrustrijskih postrojenja škola je preuzela: 1. da svi rade isto u isto vrijeme, 2. zvono prekida rad i označuje pauzu, 3. obavezna je slijepa poslušnost i tišina, 4. traži se dopuštenje za ustajanje i obavljanje nužde (radnice se nisu smijele dizati sa svog radnog mjesta bez dopuštenja niti pričati međusobno); 4. poslovođa postrojenja šeta među stolovima i provjerava rad. Zvuči poznato?
U 150 i više godina postojanja školskog sustava sve se oko nas promijenilo – auti, telefoni, ceste, radni vijek, tržište i standard života, samo škole rade po istom principu onih iz 1850. godine.
Više o ovome poslušaj u najgledanijem Ted-Ex videu Sir Ken Robinsona (titlovano na hrvatski!).
Zašto djeca ne vole ići u školu
Kad je oformljen nacionalni školski sustav države su počele određivati što djeca trebaju znati, a što ne. U tim prvim kurikulima postalo je važno naučiti sve o nacionalnoj povijesti, nacionalnim piscima, kao i puno informacija koje je “netko” proizvoljno, u nekom trenutku, smatrao važnima. I tako je to ostalo. Dakle, školski sustav kao takav stvoren je da bi stvorio građane novih nacionalnih država te pokorne radnike, nikako kreativne poduzetnike.
Zašto djeca ne vole ići u školu? Zato što su tamo primorana da u ISTO vrijeme rade ISTE stvari na ISTI način. Koliko je samo ovo zamorno i nekreativno? Zamisli: 6 ili 7 sati dnevno boraviš u prostoriji sa drugih 20+ odraslih i svi morate raditi isto – kopirati neki tekst i ponoviti za drugom osobom iste definicije. Osobno, ne mogu zamisliti ništa dosadnije od toga.
Razlika je samo u tome što smo mi kao odrasli navikli gledati djecu u tom kontekstu i više se ne čudimo nečemu što je neprirodno i nepoticajno.
Problem je što ovakav način rada ne ostavlja prostora individualnosti, slobodi kao ni unutarnjoj motivaciji. Montessori pedagogija nas uči da djeca prolaze razne faze posebne osjetljivosti i svako dijete u različito vrijeme ima poticaj i interes za nečim drugim.
Nemoj slučajno pogriješiti!
Da je škola nastala po primjeru tvorničkih pogona govori nam činjenica da je najvažniiji element u školi izbjegavanje greške. To je bazični modus operandi školskog sustava.
Nemoj griješiti, ne prepisuj i napravi sve prema uputama.
Kad roditelj dolazi na informacije te mu učitelj pokazuje testove uvijek je fokus na tome “što je učenik pogriješio”, “što mora još vježbati”, itd. Kad učitelj pokazuje testove razredu uvijek prolazi kroz ono što nisu znali, što su “fulali”, pitanja na koja nisu odgovorili.
Ako zaboraviš zadaću – minus ili jedinica, ako zaboraviš pribor – bilješka, ako krivo napišeš diktat – prepisivanje. Ali ako si napravio zadaću, izmislio priču, donio pribor ne postoji pozitivno pojačanje. Usmjeriti se na ono što je dobro daje puno bolje rezultate nego fokusirati se na loše. U školi, životu, a posebno u odnosima.
Djeca su prirodni kreativci. Oni bi stalno nešto stvarali i izmišljali. Suprotno od toga škola vodi različitu djecu istim putevima, govori im što im je činiti, kada i kako. Većina toga se propisuje: od toga kojom se bojom piše naslov u bilježnici do toga što se crta na satu likovnog. Istraživanja pokuzuju da školska djeca postepeno gube sposobnost kreativnog i divergentnog mišljenja te počinju imati strah da će pogriješti.
Umjesto da se uče kooperativnom i timskom radu – Maria Montessori otkrila je da u dobi između 6 i 9 godina djeca prirodno žele učiti u skupina – mi ih atomiziramo i postavljamo u natjecateljsku poziciju: ja sam dobio 5, a on je dobio 4. Ili meni je učiteljima dala lošiju ocjenu, a njoj bolju.
Nastavlja se…
