Zašto tako često poželimo mijenjati školski sustav, ali ne uspjevamo? Zašto se škola nije mijenjala (u svojim osnovnim postavkama) od polovice 19. stoljeća? Zašto koristimo uvijek iste metode podučavanja i ispitivanja?
Danas znamo da sat od 45 minuta je sve osim koncentriranog i fokusiranog rada – najčešće je to primjer prekidanja i anti-koncentracije.
Danas znamo da je za učenje potreban pokret, a djeca provode po 6-7 i više sati dnevno sjedeći u klupi ili za kućnim stolom dok rade zadaću.
Danas znamo da su sunce i boravljenje na zraku ključni za zdrav psihofizički razvoj, a djeca provode većinu svog (školskog) dana u zatvorenim prostorima.
Danas se svijet, društvo i obiteljske prilike mijenjaju tolikom brzinom da je nemoguće – za školski sustav – pratiti ovakve promjene.
Kad smo u siječnju 2024. započeli sa Beno programom poduzetništva na Zapiju jedna od lekcija bila je “Kako koristiti umjetnu inteligenciju – npr. ChatGpt – u stvaranju business plana?”. Na tom programu klinci su već učili kako im umjetna inteligencija može pomoći biti još kreativnijima, dok je ona u školi za sada samo tabu tema.
Ne vjerujem u ocjene već u mentorski feedback
Akademski uspjeh nije mjera kojom se mjeri vrijednost tvog djeteta. Ocjene ne definiraju tko je i što je tvoje dijete – ono što ga definira jest njegov karakter – izdržljivost u teškoćama, hrabrost, empatija, znatiželja i samopouzdanje – kao i mnoge druge vrline i vještine.
U Montessori školama daje se opisni feedback na rad djeteta, a to je ono što mi možemo kod kuće. Reci im što ćešće: da vidiš kako se trude, da mogu raditi velike stvari, da loša ocjena je kao poneki kišni dan, da se mnogi poznati znanstvenici poput Albert Einsteina i Thomasa Edisona nisu snašli u školi.
Kod kuće i u razgovoru s učiteljima možeš poslati drugačiju poruku: svatko je jedinstven u svojim interesima te kako i kada uči.
Ne vjerujem u zadaće
Tko od nas odraslih želi doći doma nakon posla i nastaviti raditi svoj posao? Zar nakon x sati rada nemamo pravo odmoriti se? Imamo! A naša djeca? Imaju li ona pravo na slobodno vrijeme za igru i čitanje? Imaju li, kao i mi odrasli, pravo na slobodan vikend? Što bi se dogodilo kad bi šef na poslu rekao “evo ti malo zadataka za vikend da vježbaš, da ne zaboraviš do ponedjeljka!”. Zar nas do ne bi razljutilo i povrijedilo?
Mene da! A ipak, to je nešto što stalno svaljujemo djeci na leđa.
Zadaće su jedna od prvih elemenata iz staromodnog školskog sustava koje bi odmah i pod hitno trebalo ukinuti! Ako vidiš da je tvoje dijete umorno i da ima potrebe slobodne igre piši učiteljici (ja jesam mnogo puta, kao i za mnoge druge stvari). Postoje načini da kažemo teške stvari na lijep i poštivajuć način.
Svojoj djeci pusti da odaberu kada će raditi svoju zadaću: “Želiš si sam postaviti alarm ili da te ja radije podsjetim?” Kada ne žele raditi zadaću, ponudi dvije alternative (sada, popodne, …), ali im reci im da ih razumiješ, da bi zadaće trebalo ukinuti i da ćeš to reći učiteljici.
Možeš koristiti i ovaj obrazac: “i ja mislim da je domaćih zadaća previše: trebaš se odmoriti i igrati, već radiš cijeli dan u školi! Vjerujem ti! Kako ti mogu pomoći?”. Zatim zajedno pronađite rješenje. Suradnja i zajednički rad puno su efikasniji od prijetnji i kazni.
Izbjegavaj usporedbe: “Vidi svojeg brata/sestru”, “U tvojim godinama ja bih odmah rješio zadaću”, “kladim se da tvoji kolege iz razreda ne rade toliku frku oko toga”. Uspoređivanje samo pogoršava situaciju te smanjuje njihovo samopoštovanje.
Dubinski vjerujem u moć obrazovanja
Kad sam kreirala programe na Zapi platformi zajedno sa suradnicima – naš glavni moto bio je što možemo napraviti da ponudimo učenje koje će probuditi znatiželju i kreativnost? Zato toliko volim kad roditelji i odgojitelji rade prema Pipo likovnoj radionici gdje dijete razvija kreativnu i vizualnu inteligenciju bez šablona. Zato u STEM radionici imamo eksperimente koji oduzimaju dah i daruju djeci priliku da dožive svoj “Eureka!” trenutak. Zato se u Miku radionici heklanja učimo kako koristiti kreativnost i finu motoriku te tako razvijati životno važne vještine.
Svaki program osmislili smo kako bi se učenje ostvarilo kroz svih pet osjetila – tako smo osmislili Montessori audio priče koji upotpunjuju Montessori knjižice i Crtaj s Pipom u istraživanju jeseni.
Svaki resurs na Zapi platformi ima jednu dublju, edukativnu svrhu: daje ti onaj “confidence”, ono samopoudanje da ti možeš, da je tvoje dijete kreativno i da vaše zajedničko vrijeme ima smisla!
Moja vizija budućnosti obrazovanja
Moj cilj nije da napadamo učitelje već da naše snage fokusiramo na goruće probleme, da tražimo rješenja. Zato su učitelji toliko prisutni na Zapi platformi i zato polako, ali sigurno, mijenjamo svijet obrazovanja.
Koja su alternative?
Budućnost obrazovanja nije u masovnosti.
Budućnost obrazovanja biti će u malim školama, charter ili mikroškolama, u centrima za učenje i homeschoolingu.
Budućnost obrazovanja će biti kad uvidimo da sat od 45 minuta nije razvojno prikladan i da puko memoriziranje nije znanje ni učenje.
Budućnost obrazovanja si ti – dragi roditelj i učitelj.
Koji tražiš ukidanje zadaća u svojoj školi.
Koji rušiš tradicionalni raspored klupa i okrećeš djecu jednu prema drugima.
Ti političar koji lobiraš za vaučerizaciju školstva i lakše otvaranje privatnih škola.
Ti mama koja se odlučuješ za homeschooling…
Ti koja ili koji… (nastavi u komentarima…)

2 odgovora
Draga Carla, hvala na ovome.
Navodis da se tekst ne odnosi na Montessori i waldorf skole te Harfu – da li imas saznanja o Novoj skoli Samobor?
Hvala!
Pozdrav Nina! Hvala ti na komentaru!
Ne znam puno o toj školi osim ono što piše na webu, ali moram priznati da su me njihovi odgovori na Važnja pitanja oduševili 🥰
Veseli me kad se postavljaju pitanja poput “Što to zapravo znači „dovoljno naučiti“? Dovoljno od čega? Dovoljno za što?”
Eto, to me osvojilo. Svakako je dobro uvijek otići osobno pogledati.
Nadam se da sam pomogla 🥰